Stalna postavka

Glavna stambena zgrada bila je mesto u kojem se okupljala cela porodica. Najčešće je to bila dvodelna građevina podeljena na prostoriju sa otvorenim ognjištem, "kuću", "kućar" i "sobu". Uobičajeno je bilo da prostorija sa otvorenim ognjištem - kuća, bude prostranija od sobe.

Ognjište se nalazilo na sredini kuće ili malo bliže pregradnom zidu. Iznad ognjišta nema tavanice "poda" pa je dim slobodno odlazio pod krov i izlazio kroz "komin", "badžu". Imalo je pravougaoni ili ovalan oblik (180 x 100 cm), odignuto od poda oko 10 cm. Pravljeno je od nabijene zemlje isto kao i pod. Iznad ognjišta visile su "verige" na gredi "verižnjači" i na njih je kačen bakarni kotao "bakra" u kojem je kuvana hrana. Pribor uz ognjište čine: "preklad", "maša", "sadžak", "grnjača". Na ognjištu se kuvala hrana i u glinenim loncima, a peklo se u bakarnim tepsijama ispod "sača". Glineni lonci bili su: "okrugljaš", "ruja", "rukatka", "dagara".

Posuđe je većinom bilo od drveta i smeštano je uz zidove tako da je prostor oko ognjišta bio slobodan. Čine ga posude za serviranje hrane, vode i pića: "zdjele", "tanjiri", "kašike", "slanici", "vučije", "breme", "ploske", "bukare". Hleb se mesio u "naćvama", a mleko i mlečni proizvodi držani su u "kačicama", "karlicama", "kablovima". Sto sa kružnom pločom "sofra", "sofrica", sa koje se jede hrana postavljan je na sredini kuće ili bliže ognjištu. Nakon korišćenja, serviranja ili pripreme hrane, kačen je na klin u zidu.

Zadrugu, kao ekonomsku organizaciju je činilo više srodničkih porodica. Na čelu zadruge bio je starešina, uglavnom član koga su krasile moralne i intelektualne vrednosti. On je u saglasnosti sa ostalima vršio podelu poslova prema sposobnostima, sklonostima i starosti pojedinog člana. Mlađi i jači su se bavili stočarstvom i zemljoradnjom, stari i deca lakšim kućnim poslovima, a žene i devojke pripremanjem hrane i domaćom radinošću što je podrazumevalo tkanje, vezenje, izradu odeće i pripremanje devojačke spreme.

Tkalo se vunenim, kudeljnim ili lanenim predivom, a ponekad i svilenim koncem, izrađujući tkaninu za svakodnevnu i svečanu nošnju. Koristila se tkačka tehnika "u dva nita", a prema uvođenju potke - čunkanje, prebiranje i klečanje sa daskom i prutićima kao pomoćnim sredstvima. Izrada narodne nošnje u domaćoj radinosti zahtevala je od žene veštinu i maštu, osećaj za poštovanje tradicionalnih boja i ornamenata, ali i određena materijalna sredstva. Nošnja pored zaštitne ima i ukrasnu ulogu, kao i ulogu određivanja položaja žene u društvu (devojka, mlada tek udata ili starija žena). Muška i ženska dinarska nošnja izrađena je od lanenog ili konopljinog platna (košulja, bošča i gaće), valjanog sukna (haljeci različite dužine - prsluci, ječerme), vunenih niti (pregače, pojasevi i čarape) i kože (opanci oputnjaci). Zajednički elemenat obe nošnje je i crvena kapa plitkog oboda koja je kod muškaraca ukrašena crnim vezom, kod devojaka novčićima, a kod udatih žena je preko kape prebačena bela vezena marama.

Dinarska nošnja se smatrala nepotpunom bez nakita, pa se njemu u izradi i odabiru ukrasa pridaje veliki značaj. Nakit je obično od srebra ili njegovih legura, a usredsređen je na glavu, kosu i prsa. Muškim nakitom su smatrane toke koje su pričvršćene na prsluk ili ječermu i bile su deo svečane nošnje. Ženski nakit je bogatiji i čine ga razne igle za pridržavanje oglavlja, naušnice, narukvice, prstenje i pafte. Posebnu ulogu i značaj ima ogrlica sa kovanim novcem tzv. đerdan (dugo platno do ispod kolena) koji devojka sprema za udaju i dobija u miraz od svojih roditelja.

Istorijski deo stalne postavke u Etno-parku "Brvnara" prikazuje u najkraćim crtama kolonizacije iz dinarskih krajeva (Bosanske Krajine, Like i dr.) na području današnje opštine Temerin tokom 20. veka. Postavka ima četiri tematske celine.

Prvi deo postavke posvećen je kolonizaciji posle 1. svetskog rata i formiranju naselja Staro Đurđevo (danas južni deo Temerina) i Sirig. Prikazani su zakonski propisi na osnovu kojih je vršena agrarna reforma i kolonizacija i statistički podaci za ova dva naselja.

Drugi deo je vezan za narodnooslobodilačku borbu u Bosanskoj Krajini, koja je u većem delu NOB-a bila bastion antifašističkog otpora, u kojoj su formirane prve divizije i korpusi NOVJ, i koja je dala veliki broj narodnih heroja. Na posebnom panou prikazani su portreti većeg broja (ne svih) narodnih heroja koji su bili rodom iz Bosanske Krajine, ili su veći deo NOB-a delovali na tom području.

Treći deo govori o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Vojvodini, sa posebnim osvrtom na Bački Jarak. Fotografijama, statističkim podacima i donekle trodimenzionalnim predmetima prikazan je dolazak i privikavanje kolonista na novi zavičaj. Prikazane su i novine u agrotehnici; prvi kombajni, traktori, samovezačice...

Poslednji, četvrti deo, bavi se razvojem Bačkog Jarka od šezdesetih do devedesetih godina 20. veka. Prati se njegov rast i razvoj u savremeno naselje sa novom školom, ambulantom, modernom infrastrukturom. Prikazan je razvoj kulture i sporta, a posebno ono po čemu je Bački Jarak bio čuven u SFRJ – male privrede, predvođene fabrikom precizne mehanike "Rapid", današnjim A.D. "Braća Rajić", prvom privatnom firmom u SFRJ koja je jedan svoj proizvod izvozila u inostranstvo. Na stalnoj postavci izložen je taj proizvod, pištolj za točenje goriva rađen za "Goodyear", poklon današnjeg čelnog čoveka firme, g. Vladimira Rajića.

Postavka se hronološki završava poslednjim naletom kolonizacije, nakon proterivanja srpskog življa iz Hrvatske i delova Bosne i Hercegovine. Ovaj najnoviji deo istorije, ne samo Bačkog Jarka, već i cele Srbije, još čeka svoju naučnu obradu i ocenu.

(Bogdan Šekarić, viši kustos, etnolog i mr Predrag Bajić, viši kustos, istoričar)